Radimo li mi uopće u istoj tvrtki?
Postoji jedan razgovor koji se događa u svakoj tvrtki, samo ga rijetko tko naglas primijeti.
Sjedite na kavi s kolegicom iz susjednog tima, onom s kojom se uvijek zadržite u kuhinji dulje nego što ste planirali. Isti badge kojim ujutro otvarate vrata, isti kat, isti mail iz HR-a o benefitima. Vi pričate o timu u kojem se zna tko što radi, o sastancima s kojih izađete lakši nego što ste ušli. Ona šuti malo dulje nego što bi trebalo. Pa kaže: „Kod nas baš i nije tako.“
I tu, negdje između dva gutljaja kave, shvatite nešto čudno. Vas dvoje ne radite u istoj firmi. Radite u istoj zgradi.
Tvrtka je, za većinu nas, puno manja nego što piše u organigramu. Nije to misija na zidu ni vrijednosti iz prezentacije s onboardinga. Tvrtka je osjećaj u nedjelju navečer. Ton prvog maila u ponedjeljak ujutro. Pogled koji dobijete kada kažete da nešto ne funkcionira. I ono što se dogodi nakon toga: tišina ili pitanje.
Zato ista firma za jedne može biti mjesto gdje su prvi put osjetili da rastu, a za druge mjesto koje opisuju kao toksično. I nitko od njih ne laže.
Ovaj mi se podatak vraća svaki put kada razmišljam o timovima. I ne čudi me. Plaća je razlog da dođemo. Način na koji se s nama razgovara često je razlog da ostanemo.
A što se zapravo događa u timu u kojem „baš i nije tako“? Najčešće ništa dramatično. Nema zlog šefa iz filmova. Postoji čovjek koji se trudi i koji komunicira onako kako bi on volio da netko komunicira s njim. Kratko, jasno, bez okolišanja. Za neke u timu to je čist signal: čuju poruku bez smetnji i točno znaju što treba. Za druge je kao radio koji svira na stanici koju ne hvataju: znaju da program ide, ali do njih stiže samo krčanje.
Process Communication Model® za to ima ime: kanali komunikacije. Svatko od nas poruku najlakše prima na određenom kanalu, kao radio namješten na svoju frekvenciju.
Neki ljudi najbolje čuju jasnu uputu: što, do kada, kako. U tome ne čuju strogoću, nego poštovanje svog vremena.
Drugi najbolje čuju pitanje. „Što ti misliš, kako da ovo riješimo?“ za njih nije gubljenje vremena, nego poziv da se uključe.
Neki poruku primaju kroz toplinu: tek kada osjete da je „Kako si?“ iskreno pitanje, spremni su čuti i sve ostalo.
A neki se uključe tek kada poruka stigne s malo energije i osmijeha.
Sadržaj može biti isti. Ali kada je onaj koji govori na jednoj frekvenciji, a onaj koji sluša na drugoj, ni najbolja poruka ne stigne cijela.
Razgovor se zaista dogodi tek kada onaj tko sluša prihvati ono što mu je ponuđeno, i to na istom kanalu.
Kada poruka dugo ne stiže, ljudi ne odlaze odmah. Prvo se malo ugase. Manje pitaju, manje predlažu, rade „ono što piše“. I onda jednog dana, na kavi s kolegicom iz susjednog tima, kažu: „Kod nas baš i nije tako.“
Menadžer koji svira samo na jednoj stanici nije loš menadžer. Samo misli da je to jedina stanica. Lideri čiji timovi „dišu“ rijetko imaju neku posebnu, idealnu osobnost. Imaju nešto jednostavnije i teže u isto vrijeme: znatiželju da otkriju na kojoj je frekvenciji tko i spremnost da ponekad okrenu gumb. Bez glume i bez pretvaranja da su netko drugi. Kao kada s djetetom pričate drugačije nego s kolegom, a i dalje ste to vi.
Zato vas za kraj ostavljam s jednim malim misaonim eksperimentom.
Kada biste sutra ljude iz svog tima pitali u kakvoj tvrtki rade, bi li svi opisali istu?
A vi, na kojoj frekvenciji vi najbolje čujete? I znaju li je ljudi oko vas pogoditi?